SRBIJA (Grupa 2)
Srbija je zemlja porekla, tranzita i destinacije za muškarce, žene i devojčice kojima se trguje radi prinudne prostitucije i prinudnog rada. Strane žrtve koje su nađene u Srbiji uglavnom potiču iz istočne Evrope. Deca, uključujući i romsku decu, i dalje su izložena komercijalnoj seksualnoj eksploataciji, služenju dok su u prinudnom braku ili su primorana na uličnu prošnju. Na osnovu nedavnih anegdotskih dokaza, državljanke i državljani Srbije su i dalje u riziku da postanu žrtve prinudnog rada u trećim zemljama, dok strani državljani mogu biti žrtve prinudnog rada u Srbiji. Prema podacima državnih organa, povećao se broj žrtava – državljana/ki Srbije koji su identifikovani na jugozapadu zemlje, kao i broj identifikovanih dečaka koji su izloženi prinudnoj prošnji. Državljanke i državljani Srbije su činili većinu identifikovanih žrtava trgovine ljudima 2010. godine
Vlada Srbije ne ispunjava u potpunosti minimum standarda za suzbijanje trgovine ljudima, ali čini značajne korake u cilju unapređivanja i institucionalizacije svojih aktivnosti u periodu na koji se odnosi ovaj izveštaj. U februaru 2011. godine, Vlada je obezbedila godišnja sredstva za zbrinjavanje domaćih i stranih žrtava trgovine ljudima, što je dugo godina bilo problem. Iako je Srbija bila lider u regionu po pitanju broja identifikovanih žrtava 2010. godine, u ovoj godini je zabeleženo smanjenje u odnosu na 2009. godinu. Zbog nedovoljnog finansiranja, umanjena je sposobnost države da pruži sveobuhvatnu pomoć žrtvama. Zbog nedostatka specijalizovanog skloništa i usluga za decu žrtve trgovine ljudima, neki od njih su izloženi riziku da ponovo postanu žrtve trgovine ljudima.
Preporuke za Srbiju: Poboljšati implementaciju procedura za identifikaciju žrtava kako bi potencijalne žrtve bile proaktivno identifikovane od strane aktera koji rade na terenu u celoj Srbiji; energično goniti, osuditi i kazniti trgovinu ljudima u silju seksualne i radne eksploatacije, uključujući i saučesnike iz redova državnih službenika koji pomažu trgovcima; osigurati institucionalno finansiranje sveobuhvatne pomoći i oporavka i povećati kapacitet za pružanje pomoći domaćim i stranim žrtvama trgovine ljudima; obezbediti veće ljudske i finansijske resurse za državnu službu za zaštitu žrtava u cilju bolje i proaktivnije identifikacije potencijalnih žrtava; organizovati više treninga za socijalne radnike, policiju i ostale aktere koji rade na terenu u cilju daljeg unapređenja identifikacije i upućivanja žrtava trgovine ljudima; poboljšati pružanje specijalizovanih usluga i skloništa za decu i odrasle muškarce žrtve trgovine ljudima.
Krivično gonjenje
Tokom 2010. godine, Vlada Srbije je uložila energične napore u suzbijanje trgovine ljudima u oblasti sprovođenja zakona. Krivični zakonik Srbije u članu 388 zabranjuje trgovinu ljudima u cilju seksualne ili nekog drugog oblika eksploatacije. Krivični zakonik ne pravi razliku između komercijalne seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Kazna predviđena u članu 388 kreće se od tri do 15 godina zatvora; ova kazna je dovoljno stroga i odgovara kaznama zaprećenim za druga teška krivična dela kao što je silovanje. Član 390 Krivičnog zakonika propisuje kaznu od jeden do deset godina zatvora za zasnivanje ropskog odnosa. Prema vladinim podacima, 2010. godine je podneto 47 krivičnih prijava protiv 99 lica osumnjičenih za trgovinu ljudima. Sud je tokom 2010. godine osudio 36 učinilaca, i to 27 po članu 388 i devet po članu 390; ovo je smanjenje u odnosu na 40 osuđenih trgovaca ljudima 2009. godine. Četvoro trgovaca ljudima je osuđeno na kaznu zatvora između deset i dvadeset godina, sedmoro na kaznu u trajanju od 5 do 10 godina zatvora, desetoro na kaznu od tri do pet godina zatvora, sedmoro na kaznu od jedne do tri godine zatvora, a osmoro na kaznu od šest meseci do godinu dana zatvora. Kažnjavanje za delo trgovine ljudima je poboljšano nakon izmena Krivičnog zakonika; kazne na koje su trgovci ljudima osuđivani 2009. godine su se kretale od dve do četiri godine zatvora. Vlada nije potvrdila koliko osuđenih trgovaca ljudima je bilo u zatvoru tokom žalbenog postupka, pošto o tome odlučuje svaki sud pojedinačno na osnovu mnoštva faktora. Prema podacima NVO koje prate slučajeve, međutim, osumnjičeni trgovci ljudima su u zatvoru u velikoj većini prvostepenih suđenja i žalbenih postupaka. Zakon propisuje da pojedinci osuđeni za trgovinu ljudima mogu ostati u pritvoru tokom žalbenog postupka samo ako su osuđeni na više od pet godina zatvora. Određen broj osumnjičenih za trgovinu ljudima, kao i počinilaca optuženih ili osuđenih za krivična dela nasilja može biti oslobođen pre početka suđenja i tokom žalbenog postupka. Prema NVO, policija je senzitivisanija u postupanju sa žrtvama trgovine ljudima, a postignut je i napredak u krivičnom gonjenju drugih oblika trgovine ljudima u Srbiji, uključujući prinudni rad, prinudno prosjačenje i prinudni brak. Nije bilo krivičnog gonjenja za saučesništvo u trgovini ljudima tokom perioda na koji se odnosi ovaj izveštaj; državni službenici osuđeni prethodnih godina su dobili uslovne kazne za saučesništvo u trgovini ljudima. Odbijanje države da direktno sarađuje sa Kosovom i dalje otežavaju napore Srbije da istraži i krivično goni neke slučajeve prekogranične trgovine ljudima.
Zaštita
Tokom perioda na koji se ovaj izveštaj odnosi, Vlada Srbije je postigla značajan napredak kroz poboljšanje svojih kapaciteta za pomoć žrtvama. U martu 2011. godine, vlada je ispravila višegodišnji nedostatak nako što je obezbedila godišnje fleksibilno finansiranje pomoći žrtvama u iznosu od $50,000. Srbija je lider na Balkanu kada se radi o identifikaciji žrtava, što je ključan preduslov za zaštitu žrtava. Vladina Služba za koordinaciju zaštite žrtava trgovine ljudima u Beogradu je tokom 2010. godine identifikovala 89 osoba, od čega je 74 uputila policija. Ova brojka predstavlja smanjenje u odnosu na ukupno 127 žrtava koje su identifikovane i kojima je pružena pomoć u 2009. godini. Vlada je prethodno izdala nalog policiji da pomogne proaktivnu identifikaciju žrtava trgovine ljudima, mada je uspeh u identifikaciji stvarnih žrtava i dalje neujednačen. Adekvatno i jedinstveno prikupljanje podataka i razmena informacija između državnih institutija i NVO koje pružaju pomoć žrtvama i dalje predstavlja problem. Državna Služba za zaštitu, koja ima mandat da vrši identifikaciju žrtava, obezbedi njihovu zaštitu i uputi ih na pomoć državnih institucija ili NVO, se i 2010. godine suočavala sa manjkom zaposlenih i sredstava. Vlada je nastavila da se oslanja na dve zaposlene osobe koje su zadužene za identifikaciju svih žrtava u Srbiji. Značajan pomak predstavlja činjenica da je vlada obezbedila $25,000 za NVO koja vodi otvoreno sklonište i pruža pomoć u oporavku i reintegraciji žrtava trgovine ljudima koje su punoletne državljanke Srbije. Ovo sklonište je smestilo 22 žrtve (20 odraslih i dvoje njihove dece) i pružilo je pomoć dvojici muških žrtava tokom perioda na koji se odnosi ovaj period. Vlada je obezbedila određena sredstva za pomoć žrtvama i od ostatka prihoda od prodaje doplatne poštanske markice, ali većina domaćih i međunarodnih NVO je nastavila u pružanju podrške i pomoći žrtvama da se oslanja na strane donatore. U oktobru 2010. godine, sklonište za žrtve porodičnog nasilja u kome su smeštane strane žrtve trgovine ljudima je prestalo da prima ovu kategoriju korisnica. U martu 2011. godine, grad Beograd je nadomestio ovaj nedostatak prebacivši $50,000 Službi za koordinaciju zaštite kroz godišnji grant namenjen pružanju specijalizovanih usluga direktne pomoći i reintegracije, uključujući i smeštaj stranih državljanki. Dalje, u martu 2011. godine, usvojen je sveobuhvatan Zakon o socijalnoj zaštiti, koji po prvi put definiše žrtve trgovine ljudima kao posebnu kategoriju korisnika, kako bi se osiguiralo konzistentno pružanje pomoći žrtvama.
Država nema kapacitet da obezbedi odgovarajući smeštaj i zaštitu deci žrtvama trgovine ljudima. Ova deca se i dalje smeštaju u domove za decu bez roditeljskog staranja ili u zavode za vaspitanje dece i omladine u Beogradu i Novom Sadu. Neka od ove dece se smeštaju u hraniteljske porodice. Deca smeštena u domove za decu bez roditeljskog staranja ili u zavode za vaspitanje dece i omladine su u riziku od ponovnog ulaska u lanac trgovine ljudima i reviktimizacije. Centri za socijalni rad i dalje nemaju kapacitet da obezbede neophodnu specijalizovanu pomoć koja je ovoj deci potrebna. Jedna NVO je prijavila slučaj CSR iz Novog Sada koji je vratio 15-godišnje devojčice na ulicu, uz rizik da ponovo završe u prostituciji.
Prema podacima NVO, državni organi i dalje ponekad propuste da prepoznaju žrtvu trgovine ljudima, zbog čega može doći do njihovog pritvaranja i kažnjavanja za nezakonite radnje koje su izvršile kao direktna posledica eksploatacije u trgovini ljudima. U julu 2010. godine, posle formalne istrage, jedan sud u Srbiji je odbacio optužnicu za davanje lažnog iskaza i klevetu, koja je podignuta protiv žrtve trgovine ljudima optužene da je pred sudom 2008. godine dala lažan iskaz. Navodi se da su ta žrtva i njena ćerka bile izložene pretnjama trgovca na sudu. Protiv osumnjičenog trgovca ljudima u ovom slučaju je određen pritvor u aprilu 2011. godine tokom trajanja istrage.
Prevencija
Vlada je preduzela značajne nove korake u cilju podizanja svesti i nastavila je da sarađuje sa civilnim društvom u oblasti prevencije trgovive ljudima u Srbiji tokom perioda na koji se ovaj izveštaj odnosi. Tokom 2011. godine, vlada je ko-finansirala izradu igranog filma u kome su prikazana stvarna iskustva žrtava trgovine ljudima iz Srbije u cilju podizanja svesti mladih ljudi koji su u riziku od eksploatacije. Film je premijerno prikazan u Beogradu u aprilu 2011. godine, a u publici su bili mnogi državni i nevladini akteri, uključujući i premijera. Tokom oktobra 2010. godine, kancelarija Nacionalnog koordinatora, policija i drugi državni organi su učestvovali na brojnim okruglim stolovima, tribinama i radio i televizijskim emisijama, kao i u obrazovnim programima za decu i mlade u Srbiji. U oktobru je, takođe, Savet za borbu protiv trgovine ljudima Vlade Srbije, zajedno sa međunarodnim stručnjacima i stručnjacima iz regiona, održao raspravu u Narodnoj skupštini Srbije, kako bi se podigla svest članova zakonodavne vlasti i donosioca odluka o međunarodnim obavezama koje Srbija ima u oblasti suzbijanja trgovine ljudima. Ministar spoljnih poslova, koji vodi savet na nivou ministara i koji je zadužen za donošenje politika, je nastavio da pokazuje snažno vođstvo i ličnu posvećenost tako što je u svojim javnim nastupima navodio oblasti koje je potrebno unaprediti u vladinim naporima da se suzbije trgovina ljudima. Nacionalni koordinator i ostali ključni akteri su nastavili da se u praksi bore sa izazovima koji postoje u ovoj oblasti; međutim, nacionalni koordinator se ne finansira kao pozicija sa punim radnim vremenom. Koordinator je nastavio da održava vebsajt i stranicu na socijalnoj mreži posvećenu problemu trgovine ljudima, kao i da publikuje broj telefona srpske anti-trafiking vruće linije.